U praksi su se mnogi susreli s problemom određivanja mjesta rada radnika, odnosno mjesta na kojem će radnik obavljati posao za čije je obavljanje zasnovao radni odnos s poslodavcem.
Riječ je o nužnom sastojku ugovora o radu, a iako se naizgled radi o neprijepornoj i nekontroverznoj odredbi, preusko ili preširoko definiranje mjesta rada može uzrokovati značajne probleme pri rukovođenju poduzećem ili ustanovom te otežati operativno upravljanje radnim procesima.
Stoga je vrlo važno, u svakom konkretnom slučaju, prilagoditi način određenja mjesta rada naravi i vrsti posla, specifičnosti radnog mjesta te potrebama ugovornih strana. Neadekvatno ugovorno utanačenje mjesta rada moglo bi predstavljati problem i zahtijevati izmjenu ugovora o radu u slučaju potrebe za promjenom mjesta na kojem radnik ima obavljati ugovorene poslove.
Kako bi se to spriječilo, potrebno je poznavati ne samo zakonske odredbe o određivanju mjesta rada nego i sudsku praksu vezanu uz pitanje kada je poslodavcu dopušteno jednostrano izmijeniti mjesto rada radnika. To uvelike ovisi o načinu na koji je u samom ugovoru o radu mjesto rada inicijalno definirano.
O navedenoj temi u hrvatskoj pravnoj literaturi dosad je postojala zamjetna praznina, možda čak i nezainteresiranost za njezinu obradu. Iz tog nam je razloga posebno zadovoljstvo da se upravo predsjednik Udruge pravnika u zdravstvu, Valentino Kuzelj, univ. mag. iur., njome pozabavio u stručnom članku “Ugovaranje mjesta rada”, objavljenom u novom broju časopisa Pravo i porezi (6/2026).
Svim pravnicima praktičarima, poslodavcima, ali i samim radnicima preporučamo pročitati navedeni članak, koji ne predstavlja samo stručni doprinos, već i potvrdu da članovi naše Udruge redovito rade na unaprjeđenju pravničke struke u zdravstvu i šire!